Prvog dana Vaskršnjeg posta Parohija gornjogrbaljska organizovala je promociju knjige Željka Čurovića „Gusle sabornice i pamtiše Srpske” i guslarsko-pjesničko veče. Pored autora knjige nastupili su i profesor Slobodan Čurović, koji je govorio o knjizi i narodni guslari Željko Bugarin, Golub Bigović, Radovan Tomašević, i Miladin Anđelić. Goste, među kojima su bili predsjednici crkvenih opština Grbalj i Kotor, Peko Mazarak i Mišo Sekulović, predsjednik Mjesne zajednice Gornji Grbalj, Željko Ćetković, predstavnici Matice Boke i ljubitelji gusala, pozdravio su najstariji grbaljski guslar Ivo Krstičević i paroh gornjogrbaljski Miajlo Backović.
- Kroz narodni ep, stvaran uz cilik struna sa gusala, srpski narod je najdalje dogledao i najdublje domislio. Slijepe oči srpskih gusala, najdublje su jame srpskog pamćenja. Prosvijetljena Evropa je znala za narodne pjesme i prije Vuka Karadžića. Istoričar Engel još u 18. vijeku govori o epskim pjesmama, a Herder 1878. Unosi „Hasanaginicu” u svoju zbirku svjetske narodne poezije. Naše narodne pjesme podsjećale su madam De Stel još 1807. na Osijana. Bajron ih pominje 1813, a francuski pjesnik Šarl Nodje koji je boravio u Napoleonovoj Iliriji, priznaje im klasičnu jednakost. Najveća dostignuća su sazdana u jednostavnosti. Kroz šestovjekovno vrijeme mraka, usmenim predanjem, uz zvuk gusala, pravili smo narodni ep i u njemu nalazili spas. Kao da smo se listom zbježali u pjesmu, u njoj se skrasili, ispred sebe držali gusle kao posljednji bedem odbrane, i u pjesmi molili Boga da nas se ne odriče, spašavali se da opstanemo, ne bi li se prepoznali kao narod – rekao je autor, Željko Čurović.
„Vjekovi su prolazili, jedni su se prodavali za dukate i forinte, za dolare i evre, drugi su argatovali časno i pošteno, za istu valutu ili za svoj dinar, samo za manju sumu”, dodaje Željko Čurović. „Neki Vuk i danas nam je potreban, da nam sačuva pismo, a kroz pismo identitet, jer se sve više obezličujemo u želji da postanemo ono što nikad nijesmo bili”, ističe autor knjige o guslama.
- I danas bi duhovni slijepci htjeli u Evropu bez gusala i guslara. Kažu im njihove fizičke oči, nije evropski guslati u milenijumu tehnike i svakojakih sokoćala koja sve više čovjeka otuđuju od drugih ljudi, ali i od sebe samoga. No, nije to ključni razlog zbog koga bi novovjeki evrocentrici bez gusala u evropske integracije. Najopasnije svojstvo gusala sa stanovišta te manjine, koja visoko misli o svom unutrašnjem i spoljnom dizajnu, leži u neobičnoj činjenici, da su gusle nosilac identiteta jednog naroda koga treba prekostimirati i pokrstiti u neki od modela iz rezervata tranzicionih surogata. Dok se gusle čuju, evropska anestezija ovdašnjeg tipa ne djeluje, materijal za tranzitnu transformaciju je svjestan ko je, šta je i odakle je – i to saznanje, ta samospoznaja o sopstvenoj autetičnosti, istoričnosti i kulturi mu je bliska, lijepa i neophodna kao vazduh, što je potpuno prirodno. Čuvajmo gusle – i ne bojte se, svidjećemo se Evropi, kulturna je ona, zna ta stara frajla da cijeni ljude koji cijene sebe i da pregazi one koji bi da budu nešto drugo, a ne ono što im je Bog dao da budu. I gusle će joj se svidjeti, i crvena čoja i gajtani zlatni - naglasio je Čurović.Ž.K.